klasicizam (franc. classicisme, prema lat. classicus: koji pripada najvišoj klasi), stil u likovnim umjetnostima, književnosti i glazbi kojemu je središnji uzor umjetnost klasične Grčke i Rima, a glavno mu je načelo zahtjev za objektivnošću, strogošću oblika i jednostavnošću. Za razliku od renesanse, umjetnost klasicizma ne obraća se izravno uzornim djelima i kanonima antike, već preko estetičkih načela. Iako su se nagovještaji klasicizma osjećali već u kasnoj renesansi, njegov se puni procvat dogodio u XVIII. st., osobito u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj, dok su mu se učinci osjećali i u različitim neoklasicističkim strujama do prve polovice XX. st.
Likovne umjetnosti
Izraz klasicizam uglavnom se primjenjuje kao oznaka za dva razdoblja u razvoju europske likovne umjetnosti: starije (XVI–XVII. st.) i mlađe (1760. do 1830). Starije razdoblje klasicističke arhitekture uveo je u sjevernoj Italiji graditelj A. Palladio (zato Palladijev klasicizam). Oslanjajući se pretežito na rimske antičke uzore, primijenio je u arhitektonskom oblikovanju jasnoću i jednostavnost u raščlambi ploha i načelo ravnih linija, a plastičnu dekoraciju sveo je na minimum. Taj je Palladijev klasicizam u XVII. st. prešao granice Italije, a njegovi su sljedbenici bili: u Nizozemskoj J. van Campen (»Mauritshuis« u Hagu), u Francuskoj C. Perrault (istočno pročelje Louvrea u Parizu), a u Engleskoj I. Jones (stara burza u Londonu) i Ch. Wren (katedrala sv. Pavla u Londonu). Jonesov i Wrenov utjecaj bio je tako jak da se barokno graditeljstvo u Engleskoj nije ni pojavilo.
Mlađe razdoblje klasicizma (često zvano neoklasicizam) pojavilo se kao reakcija na dinamični barok i na ekstravagantni rokoko, a bilo je uvjetovano novim otkrićima antičkih umjetničkih spomenika (Pompeji, Herkulanej). Nosioci ideje toga novoga klasicizma bili su, u prvom redu, arheolozi i povjesničari umjetnosti, poklonici klasične antike (Anne Claude Philippe Caylus, »Zbirka egipatskih, etrurskih, grčkih, rimskih i galskih starina« – »Recueil d’antiquités égyptiennes, étrusques, grecques, romaines et gauloises«, 1752–57; J. J. Winckelmann, »Misli o povođenju za grčkim djelima u slikarstvu i kiparstvu« – »Gedanhen über die Nachahmung der griechischer Werke in der Malerei und Bildhauer Kunst«, 1755). Klasični ideal ljepote postao je estetski kanon. U odnosu prema razigranomu baroku i rokokou, klasicizam je odraz traženja novih smirenih oblika i novog izraza. U graditeljstvu se očituje u primjeni točnih mjera za pojedine arhitektonske dijelove i njihove međusobne odnose, te uporabi stupova, profilacije i antičkih ornamenata. U vrtnoj arhitekturi prirodni, pejzažni (engleski) park postaje dominantan u cijeloj Europi. Slikarstvo obilježavaju antičke teme, precizan crtež, plastičnost likova, jasna kompozicija i suzdržane boje, a skulpturu mirnoća stava, jednostavnost obrisa i modelacije. Nastao, međutim, u krugu istraživača prošlosti, on je nosio u sebi klicu sterilnosti, prijetila mu je opasnost da u realiziranju »savršene« ljepote, antičke jasnoće i harmonije oblika postane loša imitacija i prazna kopija.
U Engleskoj je klasicizam bio zapravo samo nastavak klasicističkih težnja XVII. st. Od W. Kenta, arhitekta (»Holkham Hall« u Norfolku) i tvorca slobodno koncipiranoga tzv. engleskoga perivoja, počeo je u engleskoj arhitekturi prevladavati strogi klasicizam, koji je napustio rimske, a čvršće se vezao uz grčke uzore (W. Chambers, »Somerset House« u Londonu; R. i James Adam, sveučilište u Edinburghu; R. Smirke, »British Museum« u Londonu; J. Soane, »Bank of England« u Londonu; William Wilkins, »Grange House« u Hampshireu i dr.). Razvoj i domet europskoga klasicizma ilustrira veći broj arhitektonskih spomenikâ u drugim zemljama: u Francuskoj (J. A. Gabriel, »Petit Trianon« u Versaillesu; G. Soufflot, »Panthéon« u Parizu; B. Vignon, »La Madeleine« u Parizu; Victor Louis, kazalište u Bordeauxu), u Italiji (Carlo Marchionni, »Casino« u Villa Albani u Rimu) i Njemačkoj (Carl Gotthard Langhans, »Brandenburška vrata« u Berlinu; K. F. Schinkel, kazalište i muzej u Berlinu). Najbolja ostvarenja klasicizma je dao u graditeljstvu. U skulpturi je, međutim, njegov epigonski karakter došao možda najjasnije do izražaja; preuzimanje antičkih oblika obilježava dekadenciju u odnosu na baroknu plastiku, iako formalno-tehnički klasicistička skulptura svojom virtuoznom obradbom materijala znači visoko dostignuće (u Italiji A. Canova, u Njemačkoj J. G. Schadow, u Danskoj B. Thorvaldsen). Sasvim je poseban kiparski opus J. A. Houdona koji je uz klasicizam vezan samo vremenski, a njegove su skulpture izrazito realistične. U Francuskoj su prvi put jasno, gotovo programatski, i u slikarstvu formulirana načela klasicizma, osobito u slikarstvu J. L. Davida (»Prisega Horacijâ«, 1784). Pod njegovim utjecajem bio je veći broj francuskih slikara, a među najpoznatima je J. A. D. Ingres; u Njemačkoj su najznačajniji predstavnici A. R. Mengs i A. J. Carstens.
Kao specifični oblici klasicizma razvijali su se u Francuskoj, u prvom redu u dekoraciji, pokućstvu i modi, stilovi directoire i empire. Pod utjecajem engleskoga klasicističkoga graditeljstva nastao je u nekadašnjim engleskim kolonijama i u Americi tzv. kolonijalni stil. U Srednjoj Europi nakon Napoleonovih ratova slijedio je specifičan razvoj klasicizma u sklopu građanske umjetnosti, osobito umjetničkoga obrta, obuhvaćen pojmom bidermajer.
Umjetnost klasicizma javila se u Hrvatskoj u posljednjoj četvrtini XVIII. st. U početku se klasicizam isprepletao i nadovezivao na kasni barok; nakon 1800. utjecaj antike bio je izraženiji, a klasicizam se pretapao u bidermajer, dok se na kraju razdoblja stapao s romantizmom i povijesnim stilovima. Glavni naručitelji arhitektonskih objekata bili su plemstvo ili bogato građanstvo (ranoklasicistički dvorac obitelji Eltz u Vukovaru 1790., dograđivan 1811. i 1824; dvorac Odescalchija u Iloku, 1793., pregrađen 1839; drvena kurija obitelji Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici, 1806), crkvene (crkva sv. Terezije u Suhopolju iz 1802–07; nadbiskupija u Zadru, 1831) i vojne vlasti (tvrđava Imperial na dubrovačkome Srđu, jozefinske vojarne u Osijeku). U Hrvatskoj su u doba klasicizma nastali mnogobrojni perivoji engleskoga tipa (Našice, Donji Miholjac, Daruvar, Stubički Golubovec, a u Zagrebu perivoj Ribnjak i Maksimir s klasicističkim objektima koje je projektirao austrijski graditelj Franjo Schücht). U Dalmaciji klasicizmu pripadaju nedovršeni ljetnikovac trogirske obitelji Garanjin u Divuljama, glorijeta u Trogiru iz 1809., groblje na Sustjepanu i neizvedeni projekti V. Andrića u Splitu. U tom je razdoblju bila značajna aktivnost klasicističkoga arhitekta B. Felbingera u Zagrebu (zgrada na Jelačićevu trgu br. 17, 1827) i okolici (dijelovi dvorca Januševac, oko 1830). Odjeci klasicizma u slikarstvu javili su se u djelima talijanskih slikara Carmela Reggia (djelovao u Dubrovniku 1800–19) i R. Martinija te V. Karasa (iz njegova rimskog razdoblja, 1845–47) i mnogobrojnih bezimenih majstora portretnih minijatura s početka XIX. st.
Književnost
Klasicizam se kao pojam javio tek u XIX. st. i učvrstio se u književnoznanstvenom nazivlju zajedno sa srodnim nazivima (romantizam, realizam, naturalizam, simbolizam i dr.). Označuje stil i razdoblje koje je započelo u XVII. st. i trajalo do pojave romantizma. Javio se najprije u Francuskoj, gdje je obilježio najznačajniji dio XVII. st., a tijekom XVIII. st. proširio se na njemačku, englesku, talijansku, rusku, poljsku i druge književnosti. Izvan Francuske klasicizam je bio manje značajan kao razdoblje pa se uglavnom svodio na stil koji odlikuju jednostavnost, sažetost i jasnoća izraza, poštivanje proskriptivnih pravila, racionalizam, težnja skladu i divljenje antici. Klasicizam je polazio od pretpostavke da je grčko-rimska književnost uzor sklada i savršenstva, da su u njoj sadržana estetska pravila koja su stalna i nepromjenljiva te služe kao uzorak i autoritet. Držeći se plana i pravila, književnost klasicizma tražila je točnost i red pod vodstvom razuma. Glavni je izvor teorije klasicizma u antičkim retorikama i poetikama (posebno onih Aristotela i Horacija), a glavnu ulogu u širenju i razvijanju njihovih ideja u novovjekovlju imali su svojim teorijskim spisima i komentarima mnogobrojni talijanski humanisti (M. G. Vida, Lodovico Castelvetro i dr.). Francuski teoretičari, s Jeanom Chapelainom na čelu, iz talijanskih su analiza antičke književnosti izveli kodeks pravila i načela kojih se pisac mora pridržavati. Vjerovali su da umjetničko stvaranje nužno proizlazi iz prirodne nadarenosti, no nadahnuće samo po sebi nije dovoljno: potrebna je i metoda. Metoda počiva na razumu, koji se bori s pretjeranim izljevima mašte i osjećajnosti kako bi ih obuzdao i usmjerio. Razum je u stvaralačkome činu načelo svjesnoga, kritičkog odabira. Osnovni su elementi klasicističke teorije njegovanje kulta antike i kulta pravila. Nasljedovanje antičkih uzora vrijedi samo onda kada znači stvaralačko natjecanje s njima, poticaj za stvaranje djela, a poštovanje pravila podrazumijeva pridržavanje načela vjerodostojnosti (istinolikosti), doličnosti i teorije književnih rodova. Teorija rodova najizrazitije se odrazila na strukturu klasicističke tragedije. Osobito je bila raširena važnost pravila o jedinstvima, koje je klasicizam preuzeo od Castelvetra te trima jedinstvima (mjesto, vrijeme, radnja) dodao i četvrto, tj. zahtjev za jedinstvom tona u djelu. Svrha je klasicističke književnosti bila povezivanje korisnoga s lijepim, prema Horacijevu načelu docere et delectare. U stvaranju francuske teorije klasicizma sudjelovao je tijekom XVII. st. niz književnika, mislilaca i kritičara (G. C. Scaligero /franc. Scaliger/ J. Chapelain, François Hédelin D’Aubignac i dr.) a N. Boileau-Despréaux svojim djelom »Pjesničko umijeće« (1674), na vrhuncu klasicizma, ponudio je sintezu svih pravila i nametnuo se kao teoretičarski autoritet za buduće nasljedovatelje klasicističkoga stila. Prvo je veliko djelo francuske klasicističke književnosti tragikomedija »Cid« (1637) dramatičara P. Corneillea, koja se još donekle opirala najstrožim klasicističkim pravilima, a potom su nastale njegove »prave« klasicističke tragedije »Horace« (1640), »Cinna« (1642) i »Polyeucte« (1643). Nakon velikih klasicističkih uspjeha, Corneille se ipak vratio svojemu primarnom nadahnuću, baroknom ukusu. Njegov nasljednik i suparnik J. Racine pravi je klasicistički genij, ujedno (uz Boileaua) i jedini pravi klasicist francuskoga XVII. st. Njegova su djela klasicističku teoriju pretočila u književnu izvedbu. Osobito se ističu tragedija »Berenika« (1670), klasicističko remek-djelo u najužem smislu riječi, te tragedija »Fedra« (1677). U svim je klasicističkim tragedijama riječ o borbi između dužnosti i strasti koja se zbiva u samim junacima i završava s različitim ishodima (jedna od bitnih razlika između Corneillea i Racinea). U središtu je zanimanja čovjek, njegove dvojbe i sudbina, pojedinac kao dio čovječanstva, zbivanja u kojima se ostvaruju sinteze pojedinačnog i općega, konkretnog i apstraktnoga. Treće veliko ime francuskoga klasicizma, Molière, kronološki i stilski smješta se između Corneillea i Racinea. Držao se osnovnih klasicističkih načela u kompoziciji, ali samo kada je to dopuštao sadržaj. Njegova je najvažnija zadaća bila zabaviti publiku. Odmjeren, racionalan i didaktičan, u osnovi je bio sklon realizmu. Zato je često odstupao od pravila, koja su za komediju ionako bila nešto slobodnija. Među njegove visoke klasicističke komedije, pisane stihom i s poštivanjem klasicističkih pravila, ubrajaju se »Škola za žene« (1662), »Mizantrop« (1666), »Tartuffe« (1669) i »Učene žene« (1669), a mnogobrojna druga remek-djela tek su donekle slijedila klasicističku doktrinu, često se oslanjajući i na baroknu poetiku. Klasicistička proza, koja se odlikuje konciznošću i jasnoćom, najbolja je ostvarenja dala u djelima B. Pascala, F. de La Rochefoucaulda, Madame de La Fayette i J. de La Fontainea (sentencija, roman, basna). Klasicizam je u Francuskoj trajao i u sljedećem, XVIII. st., pretvarajući se u rokoko, a konačno ga je smijenio sentimentalizam i predromantizam, potkraj XVIII. i početkom XIX. st. Iz Francuske se klasicizam širio u europske književnosti s racionalizmom razdoblja prosvjetiteljstva. U Engleskoj je vrhunac dosegnuo u prvoj polovici XVIII. st., u doba A. Popea, J. Drydena i J. Addisona, u djelima kojih se isprepleću klasicizam i rokoko, a englesku teoriju klasicizma oblikovao je kritičar, moralist i leksikograf S. Johnson. Osvrti na klasicizam u Njemačkoj susreću se u djelima J. Ch. Gottscheda, F. G. Klopstocka, G. E. Lessinga i C. M. Wielanda, a najveći su mu predstavnici bili J. W. Goethe i F. Schiller u razdoblju tzv. weimarske klasike, koja u jednom odsječku sadrži elemente klasicističke poetike. U Italiji su se klasicističkim mišljenjem isticali u XVIII. st. G. Parini, C. Goldoni i V. Alfieri, a u XIX. st. prešao je u osebujnu spregu s romantizmom (tzv. romantički klasicizam). U Rusiji se klasicizam afirmirao u XVIII. st. (M. V. Lomonosov, G. R. Deržavin), pod snažnim utjecajem francuske kulture i velikom modom oponašanja svega francuskoga, ali uz mnoga odstupanja od francuskih izvora, što je opća značajka europskoga klasicizma u XVIII. st. U Poljskoj je najuspješniji sljedbenik francuskoga klasicizma bio I. Krasicki, basnopisac i satiričar, promicatelj prosvijećena uma i morala.
Izrazita klasicizma u hrvatskoj književnosti nije bilo, ali su utjecaji klasicizma vidljivi u djelima mnogih autora XVIII. st. Naturalizirani Francuz M. Bruerević prevodio je Horacija, Đ. Ferić parafrazirao Ovidija, Ezopa, Fedra te njegovao epigrame, basne, poslanice, M. P. Katančić napisao je zbirku pjesama »Fructus auctumnales« (1791), u kojoj se zauzimao za građenje hrvatskih stihova na osnovi kvantitete slogova. M. A. Relković u spjevu »Satir iliti divji čovik« (1762) baštinio je lik satira iz antičkog idilično-pastoralnoga pjesništva, s prosvjetiteljskim idejnim značajkama. Relkovićevi prijevodi Ezopovih i Fedrovih basni te Pilpajevih fabula uključuju se u niz prijevoda te omiljene osamnaestostoljetne književne vrste i čine dio klasicističkoga tijeka hrvatske književnosti. Ipak, u djelima većine navedenih autora hrvatske književnosti XVIII. st., uz obilježja klasicističkoga književnog naslijeđa, uočljivi su elementi nadolazećih predromantičkih ideja. Klasicizam je ponegdje preživio i u XIX. st., npr. u obliku hrvatske klasicističko-romantičke drame, a ponovno se javio na prijelazu iz XIX. u XX. st. u novome valu mode oponašanja antičkih uzora, tzv. neoklasicizmu, u Hrvatskoj (A. Tresić-Pavičić, V. Nazor) pod talijanskim utjecajem (G. Carducci, G. Pascoli).
Glazba
Termin klasicizam, zajedno sa srodnim »klasika« te izvedenicama »klasičan« i »klasicistički«, primjenjuje se na glazbu u nekoliko značenja. »Klasičnim« glazbenim djelima smatraju se vrhunski ostvaraji pojedinih skladatelja u sklopu različitih stilskih razdoblja, npr. neki moteti Josquina des Présa, oratoriji G. F. Händela, popijevke F. Schuberta itd. S druge strane, pojmom »bečke klasike« – po uzoru na sintagmu »weimarskih klasičara« Goethea i Schillera u književnosti, koja se odnosi na vrsnoću, a ne na razdoblje – tijekom prve polovice XIX. st. obilježen je glazbeni izričaj J. Haydna, W. A. Mozarta i L. van Beethovena, koji su ostvarili ravnotežu između dotjeranosti forme i izražajnosti, što je ideal klasicističkog izraza. Termin »klasicizam« odnosi se na stilsko razdoblje u likovnoj i glazbenoj umjetnosti u sklopu kojeg u glazbi djeluju i »bečki klasičari« koji su sublimirali klasicistička obilježja.
Jačanje građanstva u to doba i u glazbi uvjetuje nove društvene odnose. Uz operne predstave u dvorskim i privatnim kazalištima, javni koncerti postaju osnovicom glazbenog života, a organiziraju ih pojedinci ili glazbena društva. Kućno muziciranje – dijelom amatersko – sve je prisutnije u građanskim salonima, u kojima glasovir, a u manjoj mjeri i gitara, postaju omiljenim instrumentima. Istodobno, crkvena glazba gubi na važnosti, upija elemente svjetovnosti (npr. u Haydnovim oratorijima), a crkveni ansambli često su reducirani na minimum. Iako instrumentalna glazba dominira stvaralačkim i izvoditeljskim interesima, opera je ostala prisutna na sceni. Feudalnu ozbiljnu operu (opera seria), koja će doživjeti promjene (npr. u djelima Chr. W. Glucka) i raslojavanja (npr. u Francuskoj nakon revolucije), potiskuje komična opera (opera buffa na talijanskom, opéra comique na francuskom, Singspiel na njemačkom jeziku).
Žarište novih glazbenih zbivanja premješta se iz talijanskih zemalja prema gradovima srednje i zapadne Europe, među kojima posebno mjesto dobiva Beč, zahvaljujući skladateljskomu trolistu – J. Haydnu, W. A. Mozartu i L. van Beethovenu.
Glavne značajke glazbenoga klasicizma jesu: stvaranje jednostavne melodijske linije u preglednim frazama, temeljenima uglavnom na dvotaktnim cjelinama koje zaokružuju kadence, homofoni slog, jasan tonalitetni plan i odnos između dura i mola te funkcionalan harmonijski slijed od tonike preko subdominante u dominantu i natrag u toniku. Orkestralni ansambl temelji se na gudačima čiju boju zvuka modificiraju puhači u parovima (2 flaute i/ili 2 oboe, 2 roga, a često i 2 klarineta, 2 fagota te 2 trublje). Ta su obilježja u glazbenim vrstama solističkoga koncerta, simfonije i komornoga muziciranja ostvarena osobito kroz sonatni oblik. Taj ciklički oblik obuhvaća tri stavka (s rasporedom: brzi-polagani-brzi) ili četiri stavka (brzi-polagani-umjereni-brzi) u kojem su prvi, a često i posljednji pisani u tzv. sonatnoj formi, karakterističnoj za to razdoblje. Sonatnu formu obilježavaju dvije teme različite u karakteru i tonalitetu, provedba motiva iz tema u različitim tonalitetima te repriza – ponavljanje obiju tema u osnovnom tonalitetu. Glasovirski koncert, simfonija i gudački kvartet glazbene su vrste koje u najvećoj mjeri ujedinjuju nove stilske značajke. Ipak, glazba u tom razdoblju nije stilski homogena, već se, ovisno o središtu, očituju i mnoge razlike. Također, ta se obilježja u glazbu unose postupno: 1730-ih, u doba kasnoga baroka, u monotematičkim sonatama D. Scarlattija pojavljuje se druga tema; na baroknim postavkama J.-Ph. Rameaua o harmoniji u temperiranom sustavu izgrađuje se funkcionalni odnos akorada, barokna beskonačna melodijska linija artikulira se u fraze i motive koji postaju pokretači glazbenoga zbivanja, a postupni melodijski tijek mijenja se u razložene akorde. Kratke, gotovo komorne simfonije G. B. Sammartinija u Milanu, skladbe dvorskih glazbenika uglavnom češkoga podrijetla (G. Benda, J. V. Stamitz i dr.) u Mannheimu, G. M. Monna i G. Chr. Wagenseila u Beču te mnogih »malih majstora« očituju postupne promjene stila. Prijelazna faza, također nazvana »pretklasika«, vodi u zrelo razdoblje – doba bečke klasike (od 1780-ih do približno 1810), u kojem su Haydn, Mozart i Beethoven, vezani uz Beč, skladali vrsne operne i instrumentalne skladbe. Povremeni naleti osjećajnosti – koji se mogu usporediti s tzv. Sturm und Drangom u književnosti – očituju se u skladbama C. Ph. E. Bacha, ali prožimaju i dio Haydnova i Mozartova stvaralaštva. Početkom XIX. st. klasicističke stilske značajke postupno se modificiraju (što se očituje u mnogim skladbama L. van Beethovena): glazbene vrste i orkestralni aparat dobivaju na ekstenzivnosti i volumenu, harmonijski se ritam i melodika mijenjaju, javljaju se nove orkestralne vrste, a komorna popijevka rabi se u intenzivnijem izražavanju osjećaja. Kasni klasicizam pretapa se u rani romantizam koji će se učvrstiti 1820-ih godina.
Stilske značajke glazbenoga klasicizma u hrvatskim zemljama najranije se očituju 1750-ih do 1770-ih god. u prvim simfonijama – onima L. Sorkočevića – a dijelom i u instrumentalnim skladbama J. Bajamontija. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. najznačajniji predstavnik tzv. varaždinskoga skladateljskoga kruga, L. Ebner, piše instruktivna glazbena djela, a 1811. i prvu glasovirsku sonatu koja još nosi klasicistička obilježja. Oko 1830. klasicizam su i u Hrvatskoj potisnule romantičke nacionalne težnje očitovane u malim vokalnim i instrumentalnim vrstama, a poslije i u prvoj operi.
